Sanjao sam jako čudan san. Sanjao sam jako čudan san, u sebi zbunjeno ponavljam.
Bio sam stranac u vlastitom gradu. Stajao sam potpuno nag na Starom mostu dok je Neretva ispod glasno hukala i obojena krvavo crvenom bojom vikala: „Spasite moju djecu od zla“
Nepomičan i nag, razapet u vlastitim mislima, kao ubačen u neki vremeplov, posmatrao sam Mostar u bojama. Posmatrao sam Mostar u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Prošlost je bila zelena, kao cvijeće tek zasađeno, mirisno i puno nade. Sadašnjost je bila plava, plava kao nebo što štiti pločnike mostarske i glave građanske, usijane i sveznajuće, sretne što danas imaju novca za kafe i vremena za liskaluke, koji su smiješni samo njima, a opet vrijedni pažnje svakog književnog kritičara, vrijedni da se tiskaju u milione primjeraka, kao vrhunsko književno djelo, koje niko ne razumije, ali svako poštuje. A budućnost? Budućnost je bila siva, tačnije prljavo siva. Realnost pretočena u blato što sivu boju nosi. Blato koje bazdi na mržnju i prezir. Lažne poruke mira, prerušene u dobrotu i toleranciju stoje naspram narodnih masa i puštaju golubove od papira da sruče se u okrvavljenu Neretvu prizivajući i nadajući se udobnijoj fotelji i debljem novčaniku, a sve na račun izumrlog građanina.
Ne sjećam se kako se san završio. Probudio sam se naglo, sa bljutavim okusom u ustima, bolom u stomaku te raščerupane kose gledajući u pogužvanu i nepravilmo namještenu zavjesu. Pristavljajući prvu jutarnju kafu, pomislim kako se čitava historija svijeta može strpati u jedan dan mostarski. Izdaja, ljubav, bijes, smijeh, suze, sve smiješano i ubačeno u lonac da krčka se na vrelom mostarskom suncu. U gradu, zaleđenom u vremenu, koji nikad ne spava, jer su budni njegovi demoni i gradu koji nikad nije budan jer su uspavani njegovi heroji, ne možete nikada osjetiti samoću, jer ljubav nagriza sjetu a vrijeme crva sumnje koji govori vam da sami ste i ozlojađeni.
Mostar-grad krajnosti, tako bi trebala biti parola svakog turističkog pamfleta koji ima za cilj privući ljude u Mostar. Krajnost. U svakom drugom gradu na svijetu, ta bi riječ označavala nešto ružno i nepotrebno. U ovom je gradu to prednost. Krajnost je jedina normala, a iskrenost jedina deviza. Ljudi osluškivaju nesreću drugih ljudi i mole se za njih, oni malo hrabriji je i otklanjaju. Poput vitezova isklesanih u hercegovačkom kršu dolaze u jeftinim automobilima i čine nesreću u ovom gradu podnošljivom, čak i privlačnom.
Sve je u skladu. Nesreća, sreća i mir. Sve se upotpunjava. Krošnje drveća i lastin let, buka iz kafana i tišina u srcima oronulih mostarskih junaka, kiša i mokar pločnik, ofucana lopta i mlade, brze noge budućih fudbalskih zvijezda, lavež pasa i ezan za akšam.
Sve je to Mostar kažem sebi. Glas sa lijeve strane mi kaže:“Sve je to utopija“, a ja se prisjetim sna i upitam sebe: Jesam li u prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti?! Gdje koračaju moje stope?! Čiji prag diraju moje misli?! Gdje je sudbina ovoga grada?! Previše pitanja, a premalo odgovora. Krajnost. Ta predivna krajnost. Tako savršeno uklopljena u mentalitet grada. Stoji naspram gordosti a divi se gluposti. Prisjetim se opet sna. Prošlost, budućnost i sadašnjost. Uloge su zamijenjene. Sadašnjost je budućnost, budućnost je prošlost a prošlost je svakodnevnica. Izostavljeni iz normalnog toka živimo sretno, nesvjesni sudbine koja nas čeka. Rođeni u slavi, umiremo u slavi.
Savršen je proljetni dan napolju. Kristalno čisto sunce obasjava grad i poziva ga u vječnost.
Voda je konačno provrela, ispijam prvi gutljaj kafe i promrljam sebi u bradu, sve će to biti dobro, sve će biti normala. Ljudi smo, a ne zvijeri.
Haris Jašarević
Kolumna/priča Predivne mostarske krajnosti je osvojila prvo mjesto u natječaju za najbolju priču/kolumnu na temu Život u gradu Mostaru za mjesec maj/svibanj.