Baba s mandarinama

Špahtlom je zahvaćao žbuku iz plastične kante i čučeći gletao zid u debelim premazima. Jutro je bilo rosno pa se žbuka loše hvatala. – Prokleta vlaga, mrmljao je. – A? Šta kažeš?, pitala je baba. Nije odgovorio.

Već od rujna prošle godine kao pečurka je niknula nova sedmokatnica u Mostaru. Privatni investitor je otkupio posljednju zelenu površinu u Radićevoj ulici, neki ratom devastirani parkić, potom je angažirao trendovski arhitektonski ured koji je za masan novac kroz tri tjedna ponudio idejno rješenje stambeno-poslovnog bloka. Investitor je bio zadovoljan rješenjem pa je, unatoč činjenici da nema potrebnu građevinsku i urbanističku dozvolu i unatoč žustrom protivljenju stanara iz kvarta, krenuo u izgradnju bloka. Stavio par koverti u prave džepove pa se usudio. Rekli bi ljudi koji para nemaju: para vrti gdje burgija neće. U međuvremenu, grad je izgubio pet posto stanovništva: jedna pola od pet posto je emigrirala u tuđinu, a druga pola pod zemlju. U svakom slučaju: emigrirali su trajno.

  • Kome više pravite te zgrade kad svi odoše?, vikala je baba, trudeći se nadglasati škripanje gletera po zidu.

Ni njemu nije bilo jasno kud sve to vodi, ali kao da zidare netko pita za mišljenje.

  • Oćeš mandarinu?

Na balkonu susjedne zgrade neka gnjavež-baba se posjela u ofucani naslonjač i cijelo bogovetno jutro sve ga nešto pita i sve jede mandarinu za mandarinom, tako pasionirano kao da će se od njih pomladiti. A balkon je od skele udaljen ni tri metra zračne linije, takoreći na dohvat ruke su, i on ima osjećaj da mu baba puše za vrat.

  • Oš mandarinu?, opet će baba. Čuješ li? Ej!, vikala je, ali on je mario koliko za crno pod noktom. Baba to primijeti pa skupi punu šaku sitnih komadića oguljene kore i hitnu ih prema njemu.

Vraže stari!, pomislio je. Nešto komadića je upalo u kantu. Ne rekavši ni jedne riječi skinuo je rukavice i povadio ih iz kante pa značajno pogledao prema babi: kosa rijetka i plavičasta od ehotona, velike zlatne alke u ušima, zlatni očnjaci, debelo rošavo lice; samo je nedostajalo da prostre tarot po naslonjaču i eto je ista istacka cirkuska gatara.

  • Pitala sam jesi li za jednu mandarinu, ali me nisi čuo. I?, nevino se osmjehivala mašući s mandarinom u ruci.
  • Šta i?, procijedio je.
  • Jesli za mandarinu? A?
  • Bako, zar nije danas blagdan, dan za crkvu? Da niste možda zaboravili?, odvratio je sjetivši se da se tog petka obilježavao neki katolički svetac. On je, kao jedini musliman u poduzeću, tog jutra bio sam na skeli.

Objasnila je da u crkvu ne ide od onog dana kad ju je Bog mladu učinio udovicom uzevši u prometnoj nesreći njenog Nikolu, a ostavivši na životu onog pijanicu i kurvaroša Stojana. – Nikola na mjestu pogine, a on, tu baba pljune s balkona, majku mu njegovu jebem, eno ga još uvijek živa, otad se otrijeznio nije. I gdje je tu pravda? Ne ide ti baba, moj sine, otad u crkvi niti Boga moli.

  • Gledajte bako, ja moram raditi, širio je ruke.
  • Radi, radi. Ne daj da te stara baba ometa, odmahnula je.

I zaista, sat vremena je radio bez ometanja, jer baba bi otišla na tržnicu po namirnice. A kad se vratila iz nabavke, ne izu cipele niti raspremi cekere nego izbi pravo na balkon.

  • Jesli se umorio?, pitala je još zadihana od stepenica. Evo mene sve probi znoj, zgrada mi nema lifta.

Pravio se gluh te baba brže-bolje hitnu novu šaku komadića na njega. Nije mogao vjerovati da ga je opet zasula korom.

  • Pa dobro, šta hoćete?, zavapio je bespomoćno.
  • Šta kažeš da baba zalije kavu, a?
  • Može, može! Ajde zalijte kavu, bilo mu je svejedno, ali je pristao na njen prijedlog ne bi li je maknuo s balkona u stan.
  • Idem pristaviti vodu.

Zveknuo je lončić u kuhinji. Minutu kasnije ponovno se baba pojavila na balkonu. Sad je korom gađala čas cisternu za vodu što je bila smještena u gradilišnoj zoni zgrade čas mačku što se muvala ispod skele češući se o daske. U tom trenu između zgrada se tiho uparkira crna njemačka limuzina iz koje izađe privatni investitor. Baba dobaci majstoru:

  • Pričaju na tržnici: neki dan na Širokom pukla daska i dvojica radnika pala sa skele. Eno ih u bolnici, u komi su, kažu ljudi. Jesi li provjerio tu svoju dasku da se i tebi ne desi isto?
  • Čuj baba, halo!, odozdo je prijetećim glasom zazvao investitor.

Nalakćena na ogradu balkona baba upilji pogled u investitora. Prepozna ga. – Pa to si ti, vrlo važni gospon investitor, rekla je ironično.

  • Koji je tvoj problem, baba?
  • Moj problem?
  • Da, tvoj problem, odvratio je poduzetnički osorno.

Ona hitnu koru mandarine prema njemu, on spremno skoči u stranu izbjeći koru. – Eto te skačeš bolje od mačke.

  • Jesi li ti normalna?
  • Jesam li ja normalna? Staru babu pitaš jel normalna? Pa ti si luđi od mene.
  • Ako ne uđeš u stan i ne pustiš nas da radimo posao pozvat ću policiju.
  • Misliš da te se plašim?, rekla je mirno. Pa ti si došo u moje dvorište i natakario mi ovu svoju, upirala je prstom, zgradu pred balkon, zagradio mi pogled, sakrio mi sunce. Sram da te bude!
  • Gledaj baba, ako ti smeta beton, ajde se fino vrati na selo iz kojeg si i došla. Grad je beton i grad su zgrade. Baba kao ti, zapamti to, baba kao ti nema šta tu tražiti, kazao je s dubokim gađenjem.

I gle čuda neviđena, baba se kao po zapovijedi uputi unutra. – Ode baba, evo, ode, ode, gunđala je. Uđe baba u stan, sa štednjaka uze lončić u kome je frktala i šištala kipuća voda, vrati se nazad na balkon pa smjesta trznu lončićem kipuću vodu preko ograde. Pljus! – pravo na glavu investitora.