”Ko god misli drukčije nego ja, nego svaki Hrvat ovog grada, i nije shvatio da je Mostar hrvatski grad, da je ovo stolni grad Hrvata, da je ovo grad i kulture i rata ako treba; onda on ništa ne zna.” – Dedo Mišić u intervjuu sa Smiljkom Šagoljem za HTV Mostar
PROLOG
Mostar nije samo lijep grad. To je prokleto lijep grad. Toliko lijep da je odvratan. Stihovi:”…i poželjet ćeš ovdje da živiš…” zapravo znače i poželjet ćeš ovdje da umreš. Nekakva paučina protkana je njegovim sokacima, svilena i nježna, a putnik umoran i napaćen, samo joj se prepusti, i čeka kraj. Svaka duša svoga pauka ima. Nekome je to posao, nekome boca ili igla. Nekome njegova djeca, posao, sretan život, novac, klubovi i lajna, tribine. Nekome hladna bezosjećajna kučka ili opsesivno kompulzivni manijak… Da, ovo je jebeno dobar grad za osnivanje obitelji i podizanje djece. Grad za skrašavanje i skršavanje atavizama nagona i želja. Ovo je utočište za one s ožiljcima dugog životnog puta, iskustava stečenih suzama, i pod zvucima sirena. Venecija je možda bara za zaljubljene, Pariz selo za ljubavnike… Mostar… To je hram za srodne duše i obilježavanje dijamantnih pirova. Za nas ostale, ovo je Kirkin otok, meduzine žarnice i naposljetku, grobna raka podno križa.
EGZISTENCIJALISTIČKI TURIZAM
”Ustani, dragi sine, bilmeže! Tko još spava do podne!?!” Krešti mila mati lupajići šakom od vrata, a pod miškom korpa veša. -” Jesi li ti svjestan da od jutros rintam kao kobila, da sam napravila doručak, ručak i večeru, usisala, oprala deset mašina.! Nisam ja tvoj rob!”
Draga matero, ne seri. Znam, sve znam. Nije lako živjeti, ali kad bi ti samo znala kako si blagoslovljena što ubijaš metafiziku vimom i krpom. Nije lako postojati kada sve znaš, kada izučiš silne knjige. Evo me sada, na rubu prozora. Kucnuo je časak, na usamljenom katu visoke kurve Mostarke. Konačni ispit knjiškog crvarenja i bibliotekarskog rovarenja. Uistinu, Camus je upravu. Postoji samo jedno pitanje na koje se mora odgovoriti, a to je pitanje suicida. No, on odveć ostavlja velik prostor za kontempliranje. Pojednostavimo to šekspirinizmom:” Ubiti se sada ili ubiti se poslije ručka, to je pitanje!?!” Beštije, kad predosjete svoju smrt, nađu neku rupetinu u kojoj će krepati. Čovjek, izgleda, dođe u Mostar. Je li bešćutno ostaviti obitelj samu? Gdje su prijatelji? Ova pitanja su samo emocionalni mehanizmi za očuvanje života. Ne zna srce zašto živi jer njegovo je pumpati krv do besvijesti, ne znajući da tako hrani um koji je sve autonomniji, depresivniji, beznadežniji, pametniji, samozadovoljno pobjedonosan i autodestruktivan. A možda samo predugo gledam u tu odrtinu što se ima zvati gradom, pa kao što Nietzsche kaže : ”Kad dugo gledaš u bezdan, tada bezdan krene gledati u tebe.” Baš kad sam odlučio zakoračiti, ispred mene je proletjela kesa sa smećem idiota s kata iznad. Pokvario mi je savršeni romantični trenutak diplomiranja života. Zašto čovjek ne može dostojanstveno skončati? I onda mi je sinulo. Proradio hercegovački gen za biznis. Mogao bih napraviti agenciju za organiziranje nezaboravnih i dostojanstvenih samoubojstava. (čitati glasom kretena za reklame) Nemate posao ni stan? Djevojka vas je ostavila? Radite, a ne primate plaću? Jedva krpate kraj s krajem? Depresivni ste do bola. Nemojte više očajavati jer imamo rješenje. Agencija Dedal&Ikar d.o.o. omogućit će vam nezaboravan posljednji provod. Bungee jumping bez užeta, a na raspolaganju su vam atraktivne lokacije od kojih izdvajamo: Most Hasana Brkića, Most Mujage Komadine, Carinski most, Željeznički most i naša dika Stari most. Ah, nisam baš dobro promislio ovo s biznisom. Ako će kokuzi skakati, nema tu para. Ipak, nije sve u novcu. Nešto je u dobrim djelima, u osmijehu i lijepoj riječi. Na radiju se čuju Bee Gees: ”/I started a joke, which started the whole world crying/ But i didn’t see that the joke was on me,oh no/” Slučajnost ili ne, moram zapaliti jednog i malo razbistriti glavu.
-”MAMA! Možeš li mi dati cenera za kafu?”
KRIZA i RIZLA
– ”Halo, babe kralju, poserem ti se u usta, šta ima?”
– ”E, tata ludi, đe si ti, jebem ti se s materom?”
– ”Imaš li babe kralju išta kod sebe, recimo za cenera?”
– ”Nemam trenutno tata ludi, ali znam lika koji zna lika koji može pitat jednog, ali bit će ti to ljetna tarifa. Cvaja za cenku, jbg na godišnjem odmoru svi.”
– ”Hajde, nema veze, kriza mi je svakako, za kol’ko ćeš”
– ”Šta je reć tata ludi, eto me za po’ sata, samo reci gdje?”
-”Može li na križanju Ulice Jure Francetića i Ulice viteza Rafaela Bobana? Tamo nas niko ne zna, pa ono, znaš?”
-”A tata ludi nisam s autom, daleko mi to , imal’ šta bliže?”
– ”Može li onda Ulica Vokića i Lorkovića ili barem Ulica Mile Budaka?’
– ”A daj bola, ko će po ovom ćelopeku ljumat. Šta si se svezao ulica, reci k’o svaki normalni insan pošteno mjesto: Đikovina, Panjevina, Zalik, Musala, Tekija, Cim, Ilići, Rudnik, Šemovac , Brankovac, Cernica, Avenija, Amsterdam…”
-” Dobro bola, šta si ters odmah, nađimo se tamo kod murala Nikad zaboraviti, nikad oprostiti.”
-” To tata ludi, što odma nisi tako rekao!”
Brže su se ustaše i balije dogovarale oko razmjene cigara na prvoj liniji, nego što se danas skontate s dilerima. Nemojte biti previše bliski s dobavljačem. To je kao da ste član nekog NGO-a koji pokušava prikupiti fondaciju za organiziranje mostarske Parade ponosa, ali ujedno želite ostati politički korektni pa izlazite na kafu sa homofobnom ekipom gdje su likovi članovi populističkih stranaka i imaju dobre veze u elektroprivredi, policiji, fakultetu… Nek’ se nađe kakva opcija ako propadne ovo s NGO. Komplicirano je i nadasve nerealno. Uglavnom, ambrozija je tu. Sljedeća mozgalica je odabrati mjesto da Ga se smota.
Znam, sve znam. Partizansko groblje. Mjesto smiraja, unutrašnje energije koja liječi umorne paćenike…Haha, šalim se. Smjestim se, kao beg, na ulaz. Izvadim čičak, rizle, duhan, grinder, flop. To je ljepota duvanja u samoći. Nema papaka koji bi nešto zaboravili. ”U pičku materinu, zaboravio sam upaljač!” Srećom, prilazi mi neki srednjovječni čičica, blagog lica i još blažeg pogleda. Znate, oči su ogledalo duše. Prilazi i poseže za hlačama. Kontam, poslao ga Bog da uruči upaljač, kad on izvadi kurčinu i otpoče drkati. Krasno. Samo mi je ovo trebalo. No, ima nešto laskavo u tome. Možda me u ovom gradu nitko ne šiša, možda me nitko ne ferma i nisam relevantan, ali barem jedna osoba masturbira na mene bez ikakvih predrasuda. Ne zanima ga boja kože, ne zanima ga jesam li Srbin, Hrvat ili Bošnjak, ne zanima ga jesam li straight ili gay, ne zanima ga jesam li šupak ili šupčina. Čičica baca drkicu i uživa u unutrašnjoj energiji koju zračim. Haha, šalim se. Nosi ga dovraga! Moram naći upaljač pa sam se premjestio dublje na Partizu. Tamo sam susreo nabrijane mladiće kako ispisuju grafit: ”Ja ustaša, ćaća komunista, ubit ću ga Isusa mi Krista.” Priupitah ljubazno za upaljač, ako slučajno imaju. No, momci rekoše da će dati upaljač pod uvjetom da priznam za koga navijam. Rekoh im kako navijam za njihove očeve na što su šake poletjele. Primio sam poštenih udaraca, ali isplatilo se. U tom metežu jednoj ćelavoj pizdi je ispao upaljač kojeg sam vješto zgrabio i koliko me noge, moje i njihove, nose, pobjegao putem grada. Zapalit ću Ga na Španskom trgu.
Dok sam trgu prilazio iz smjera Lenjinovog šetališta, primijetio sam gomilu. Odlučih načas ispušit vraga u porušenoj Biblioteci, prije nego se umetiljam u masu. Dimim kao uskotračni ćiro, melankolija me hvata. Ovo mjesto ne treba obnavljati. Ono je spomenik civiliziranog Mostara. Spomenik ljubavi. Koliko sam samo puta pribio djevojku uz ove oronule zidove. Prolio litre sperme i urina da me čudi kako iz temelja ruševine nije rođena neka monstruoznost poput Tolkienovih Entova. Memorije izblijedješe, a džoks dogorio.
Na Španskom trgu je veselo. Jedan stariji čovjek prosvjeduje pod parolama o ujedinjenju mladih, kako na njima svijet ostaje. Nedaleko, mladići i mladice umazani čokoladom. Ne obaziru se na kreštećeg gospodina. Njihova agenda je širiti mir i ljubav, jer ako nema kruha nek se jede čokolada. Kakva hrpa nepovezanog sranja. Kojim to mladima trebamo prepustit kormilo. Šonjama koje ne zanima politika pa su se učlanili u stranku da ganjaju karijeru. Ili onim šonjama koji su dobili certifikat umjetnosti čmaroližja. Heraklit je govorio kako bi Efežani dobro učinili kad bi se svi objesili, a grad prepustili golobradim dječacima. Ja kažem kako bi Mostarci dobro učinili kad bi se svi objesili. A ovi što se dave u čokoladi, dok beskućnici naručuju termine u Agenciji Dedal&Ikar d.o.o. komotno mogu da jedu govna. Ili je to samo performans metafore jedenja govana, jer Mostar je grad epidemije stockholmskog sindroma. Ili ja samo ne volim gužvu i hvata me paranoja. Odoh na Radobolju da se avertim.
Zašto sam tako isfrustriran? Zar je moguće da sam genije zatočen u ovom kavezu od mesa, koje je zatočeno u ovom kavezu od grada? Zašto ne poslušam hašišarske hipije koji laprdaju o pozitivi koja izvire iz pozitivnog mišljenja. U redu. Pokušajmo. Udahnuo sam duboko, prepustio se zvuku Radobolje, zanemario smrad septičkih jama koje seljaci radi uštede usmjeravaju u rijeku, i dogodilo se čudo.
Zastao neki čovjek, na stazi uz rječicu. Zastao i zažuborio mislima zajedno s potokom. Obradovah se mislećem biću. Zamišljam kako se roje fantastične, nikad mišljene misli i nikad osjećani osjećaji. Zamisli. Genije u ruhu običnog sivog Mostarca, što stao je da se odmori na stazi pored male rijeke. I misli , misli jedan Mostarac…Kao da mu zbog tog pođoh čestitat, a on potegnu dva-tri puta šmrkalj u grlo, hraknu u rijeku te u svojoj sivoj trenirci, papanskim patikama za fudbal i pitbulom na lancu nastavi trčati dalje. Smrt genijima i brđanskim genima. Ovo je najgora marica što sam ikada popušio u životu, od jučer.
EPILOG
Kako završiti dan. Je li logično postati Mostarcem i skočiti sa Starog. Naravno, s džepovima punim kamenja. Pravo da vam kažem umorio sam se i mrsko mi je skakati. Neka malo ovako, polako… Treba i odmorit nekad. Ulazim u stan. Mila mati krešti:” Zar se u ova doba dolazi kući? Gdje si ti cijeli dan. Ima li šta uraditi?” Odgovaram, ovog puta, nježno: ” Radio sam težak posao. Umirao sam cijeli dan, i evo hoću, bez drame, da se odmorim od smrti.” Nisam našao čvrste razloge u gradu da živim, a nisam našao ni čvršće razloge da u gradu umrem. Lijen za život i još ljeni za smrt. Ipak ima jedna stvar koja me razdire. Neki primordijalni stid. Svakog dana u Mostaru umirem od Stida. Ovo je suicid sramom koji dolazi iz dubine grotla Ida. Sklapam oči i nadam se da ću usnuti neki bolji i ljepši grad. Vanila Mostar direktno iz pera pisaca vrhunskih srednjoškolskih škrabotina:
Jesen je. Sunce pokazuje zube i udaljava se od svoje drage oaze u kršu. Lišće je dobilo zlaćano žutu boju. Pada i na ulicama čini prekrsni tepih ljepši od bilo kojeg perzijskog ćilima. Mostarske jesenje kiše su tako sanjive i kapljice lupkaju od prozore kafića u ritmu najljepših ex-yu pjesama. Vojska fotografa izlazi da ovjekovječi značajne detalje grada. Lastavice idu u toplije krajeve napuštajući svoje majušne domove od trave. Nasumični momak izlazi iz kladionice i psuje Boga. Pao je na Liverpoolu. Pijani ljubitelj grada razbija reklame. Na taj prizor čičica blagog lica i još blažeg pogleda razvlači spolovilo uzduž i poprijeko. Dva drota promatraju iz birtije dok ispijaju lozu hakajući curu s velikom irokezom. Neki baja se parkirao nasred ceste. Otišao u pekaru da pojede picetu s majonezom i kečepom. Debeli Israel pluta Neretvom pjevajući Somwhere over the rainbow.
Nikola Rončević
Kolumna/priča Čekajući smrt u Mostaru je osvojila prvo mjesto u natječaju za najbolju priču/kolumnu na temu Život u gradu Mostaru za mjesec juli/srpanj.