„S Mostarom je drugačije, s njim se nikad ne opraštam. Jer, Mostar možeš napustiti, al on ne napušta tebe. Uvuče ti se pod kožu, protiče ti kroz vene i sjedini se s tobom, a da nisi ni svjestan toga. I onda je kasno, nostalgija te zauvijek vuče ka gradu rođenom na obalama Neretve“ (A. Šantić).
Mostar. Osmjeh…
˝…u ono vrijeme je bilo ljepše, bolje…. ˝. I Mostar se citira u tom kontekstu, od onih starijih generacija, okorijelih Mostaraca koji današnji mostarski zrak baš i ne mirišu kao onaj nekad.
˝Kakav bona Mostar… Ni M od Mostara. Vukojebina. Smrad. Rupetina bez dna. ˝
Kažem: ˝Bolan, ovaj Mostar je predivan! Miriše. Voli. On ima dušu onog starca koji na svom licu, naboranom, nosi velike priče i svemirsku energiju. Zar ju ne osjetiš ?˝
…Ne želim gledati u lice umrtvljenosti, u pognuta ramena ovih šta ne vole ovaj mostarski zrak, u mozgove ograničeni k’o balkoni, u sjebane i patetične fanatike i frikove, u zgrade koje govore u prošlom vremenu, čuvaju ožiljke i sjećanja, pričaju priče sumorne. U groblje ispranih emocija. Ni kalupe. Kalupi su samo za torte i kolače.
Okrenuh kompas u drugom smjeru. Dramatičnost u osmjeh. Po nacionalnosti sam najbogatiji siromah, a religija mi je ljubav.
Zapikirah smjer modrine Neretve koja liječi, odmara oči od nemira i odnosi ih. Čujem zvukove različitosti, bez zidova, balkona ograničenih. Čujem poeziju onih šta oslikavaju zgrade bojama ljubavi, života, slobode. I one prelaze svoje granice otuđenosti i osjećaja kao da su zapele u prošlom stoljeću. Ozdravljaju u tišini i dodirima poeta. Ljudi kraj njih prolaze. Uvijek će ostavljati korake prolaznika ali neki će čitati poeziju, čuti osmjehe koji se odbijaju od zidove a neki će biti samo to. Slučajni nijemi prolaznici. Daltonisti.
Stolica na jednom od balkona. Srušen. Zamisli samo kako je lijep pogled, sad kad nema zidova balkona, kad mostarsko sunce ti se uvuče pod kožu i samo osjetiš toplinu kako te miluje.
U Mostaru. U toj vukojebini. Koja miriše jednostavno magično, nekako drugačije.
Vjeruj mi. Još uvijek miriše taj mostarski zrak….i ne mo’š od njega pobjeć’ kad se sjediniš s njim…
Danijela Ljubić
Kolumna/priča Mostar je osvojila drugo mjesto u natječaju za najbolju priču/kolumnu na temu Život u gradu Mostaru za mjesec maj/svibanj.