Bit će da je Bobi Jelčiću, mostarskom redatelju sa zagrebačkom adresom, činjenica da o Mostaru nije snimljen niti jedan film u posljednjih dvadesetak godina dosta žuljala um i golicala znatiželju što bi bilo kad bih snimio kad se hercegovački zainatio i odvažio na zahtjevan posao snimanja istog. Iako kroz medije najavljen jako davno, film je dosta dugo bio samo najava, a onda je napokon kliknulo, namaknuo se potrebni novac, okupila međunarodna glumačka ekipa, osigurali se tehnički aspekti te ih je Bobo sve skupa, nema tomu koja godina, doveo snimiti film o svom i našem Mostaru nazvan ‘Obrana i zaštita’. Tako je Mostar u dvijeitrinaestu ušao u iščekivanju filma o samom sebi. Naravno, premijera je bila obećana Mostaru, a komu drugomu?

U gradu na Neretvi, onom istom poznatom po mostovima i obgrljena kršem, gradu u kojemu rijeka nije tek zelena u pjesmama već i u svom koritu, jedna se igra na drvenoj ploči usadila duboko u srcima njegovih građana i zasjala kao najsjajniji ukras mostarske tradicije.

Perzijanci su u davna vremena igru zvali takhteh nard, što će reći bitka na drvetu. Suton moći Perzije poklopio se sa svitanjem nove sile na obzoru – Osmanskog carstva, koja je šireći svoje zemljopisne granice na Balkan ujedno širila i mnoge preuzete tekovine perzijske kulture, među inima i igru na drvenoj ploči s pulama i kockicama, sada pod imenom tavla. Stoljeća otpuhnuše Osmanlije natrag u Aziju, ali tavla ostade.

Malo je filmova o tavli ili bolje reći malo je tavle na filmu, bit će da je donekle i o tome razmišljao bugarski redatelj Stefan Komandarev kada je 2008. godine odlučio ekranizirati novelu bugarsko-njemačkog pisca Ilije Trojanowa. I spoji Stefan kameru i tavlu – to esencijalno mostarsko, a očito i bugarsko, a možda još i čije, namijeni joj biti glavnim rekvizitom filma, a pokatkad i pokretačem radnje te snimi film. Ishod je prekrasno ostvarenje ‘Svetat e golyam i spasenie debne otvsyakade’, u prijevodu ‘Svijet je velik, a spas čeka iza ugla’. Film je to koji priča o nedavnoj političkoj prošlosti istočnoblokovske Bugarske kroz prizmu tople obiteljske sudbine, kroz propitivanje vlastitih stavova i privrženosti, ponajprije sebi samome, a onda i obitelji, korijenima pa i sustavu i vladajućoj partiji. Hmm… zvuči kao da te teme nisu tamo daleke bugarske nego da sasvim lako mogu biti naše domaće bosanskohercegovačke, zar ne? One to zaista i jesu: tipične bosanskohercegovačke, mostarske priče. Iako na trenutke naivan pa čak i pomalo nerealan, ‘Svijet je velik, a spas čeka iza ugla’ film je koji se voli na prvu.

Ulogu Bai-Dana, djeda koji s unukom, koji pati od amnezije, u tandem biciklu kreće na put iz Njemačke u Bugarsku ne bi li mu evocirao sjećanja, maestralno je i elegantno odigrao Miki Manojlović. Ali što u svemu tome radi tavla? Upravo Bai-Dan, lokalni prvak u tavli u malom bugarskom gradiću tvrdoglavo nikome ne da za pravo biti u krivu da tu igru na drvenoj ploči poima tek kao običnu igru. Podučavajući unuka igri on zapravo kroz savjete gotovo poetski opisuje svoj odnos prema tavli, uzdižući istu s razine sporadične društvene razbibrige na razinu vrela životne mudrosti. Riječima da tavlu igraju i oni koji znaju isto kao i oni koji ne znaju, on metaforički prikazuje okrutnost života koji se živi bez obzira imao – nemao, išlo te – ne išlo te. Savjet unuku da tavlu igra hrabro, lišen straha od realne mogućnosti da ga i lošiji igrač može tući, tako je blizak svima nama – stanovnicima europskih tranzicijskih zemalja, i vezan s Bai-Danovim inzistiranjem da tavla nema veze sa srećom, nego s vjerom u kockice, a pretočeno u zbilju, zvuči kao hrabrenje i poziv na uzimanje stvari u svoje ruke, poziv na društvenu promjenu koja po pravilu počinje shvaćanjem da stvari onakve kakve jesu nisu takve i dane – promjenom svijesti pojedinca.

Kadar iz Jelčičeva filma: kamion s natpisom forever together promiče dok naši likovi nevoljko prolaze kroz nevidljivi zid podijeljenog grada. Korak kroz zid težak je, korak kroz zid izoštrava čula, korak kroz zid rizičan je. Pitam se koliko li ima da taj zid tu stoji tako? Jesmo li stariji mi ljudi ili taj zid? Ili možda idemo u paketu, nerazdvojivo vezani? Je li forever together poziv na uzimanje stvari u svoje ruke, onaj isti poziv o kojemu i Zoster pjeva, i kada ćemo već jednom uzeti stvari u naše ruke? Već je prošla i dvijeitrinaesta i došla i dvijeišesnaesta, a mi… jesmo li uzeli stvari u svoje ruke?

Komandarev svakodnevicu današnje Bugarske, a posredno i svih istočnoeuropskih tranzicijskih država sažima u prikazu izbornog plakata s kojeg dojučerašnji režimski milicajac moli glas za demokratsku Bugarsku, time gotovo bolno upirući prst odgovornosti u gledatelja. Odveć takvi plakati krase mostarske platane i fasade, dok premalo forever together natpisa vrišti s cerada kamionske povorke koja posljednja dva desetljeća protiče kroz grad. Idilični pejzaži naših sjećanja i beskrajno razvedene obale naše slobode zagađeni su.

Koliko god paradoksalno moglo zvučati, zid je forma mira u Mostaru. Zid je sigurnosna mreža koja poput žonglera kupi strelice crnih i teških misli upućene onima preko. Naravno, ničega plemenitog nema u takvom miru – takav je zid tek mirisni borić koji prikriva opojni smrad trulih namjera. Da se ne lažemo: taj zid nije mir, on je tek odsutstvo rata, a odsutstvo rata ne mora uvijek biti mir. Iskustvo nas tomu u Mostaru uči, jer odsutstvo mira ovdje je šutnja, kukavičluk. I tako već dvadeset godina.

A pred dvadeset i kusur godina dogodilo se tako da gradom više nije odzvanjalo sitno dobovanje kockica o drvenu ploču za tavlu. Tih je dana jedino vezivno tkivo koje je Mostar držalo na okupu, čuvalo ga za ruku da se ne sunovrati u Neretvu, bila gusta kiša metaka, sila projektila koja se poput paukove mreže nadvila ponad grada i na krvav način spajala otkinute obale. Hitac za hicem, premrežavali su Mostar iznova i iznova, sloj po sloj tkali mu posmrtni pokrov, a fijuci, umjesto truba, svirali posljednji pozdrav. A kada je posljednji pozdrav izostao i grad-pacijent preživio, dignut je zid.

Zatim se perspektiva diže, visoko, još više, i sve više i više, dok se ne stopi s niskim oblacima iz kojih tek što ne propadnu prve kapi ljetne kiše na suhu zemlju i uzavreo asfalt, a ljudi postanu tek točkice na mutnu reljefu, a onda još i više dok cijela mostarska kotlina ne postane jedna velika neprekinuta mrljasta točka. Tu, s visine, obrana i zaštita se rasplinjavaju u nebesku izmaglicu. Iz te perspektive, i nekako nažalost samo iz te, Mostar ne posjeduje zid. Ne, nije to kadar iz Jelčićeva filma, to je crno-bijela refleksija minulih, vedrijih vremena.

Kažu da se ne valja naginjati nad provaliju jer… dubina vuče. Svjestan toga, Slavko – kojega je savršeno utjelovio Bogdan Diklić, neodlučno prolazi kroz zid jer… što će drugi pomisliti i reći na taj čin, kako li dišu oni po čijim izdasima i Slavko i sugrađani ravnaju svoj život? Što može Slavko, junak Jelčićeva i našeg filma, kada zna da ulice pričaju svoje priče, potiho i iza leđa, kada zna da su te priče osude bez mogućnosti žalbe? Ostati zauvijek s ove strane zida? To su osude onih koji ne grade mostove već dižu zidove, Slavko to u dubini svoga bića zna, i zato, koliko god bio uplašen, naumio je osobnu revoluciju: čini mali korak za sebe, ali veliki za svoj grad. Slavko prolazi kroz zid.

‘Svijet je velik, a spas čeka iza ugla’ film je koji po svršetku od gledatelja očekuje osobnu promjenu, kako je to eksplicitno prikazano u sceni kada djed prisiljava hospitaliziranog unuka na put bicikom zgražajući se nad njegovim oporavkom koji se sveo na puko izležavanje, cjelodnevno ekransko ispiranje mozga i čekanje ozdravljenja. Naravno da je i ‘Svijet je velik, a spas čeka iza ugla’ kao i svaki drugi film poslovično naivan pa će tako i unuka promjena od te prakse čudesno ozdraviti. Hoće li pak Jelčićevi Mostarci zahvaljujući Slavkovom činu drugačijem od uvriježenog isto tako čudesno ozdraviti? I hoćemo li mi biti naivni i povjerovati samima sebi u ozdravljenje? Nećemo biti naivni, ali se moramo truditi vjerovati, zarad budućnosti, zarad nade u ono forever together. Mi prevazilazimo zid.

Ni da je to znao niti ikada pomislio, Komandarev je snimio film o Mostaru. Zagasitijih tonova i težih tema negoli je Komandarevljevo ostvarenje Jelčić je svom gradu u dvijeitrinaestoj podario autohtoni filmski odsjaj za kakvim je Mostar poodavno vapio. Ti tako rijetki filmski odsjaji grada Mostara uče nas da valja zapamtiti bit mostarske tradicije, a i svake druge:

– Ne igra se tavla za novac, nego za slavu – opominje Bai-Dan unuka.

Baš kao što se i život u Mostaru danas ne živi radi života, nego životu usprkos.

Milenko Margeta

 

Kolumna/priča Mostarski odsjaj na filmskoj vrpci je osvojila drugo mjesto u natječaju za najbolju priču/kolumnu na temu Život u gradu Mostaru za  mjesec mart/ožujak.